CREDITS

design: miss poem.
kostur: *choco [dz] picture:*

Negdje sam se usput izgubila u vrtlogu misli.Toliko bih toga željela reći, a čini mi se ponekada da je vremena premalo. Možda je radnja zbunjujuća, zbog tog razloga. Žao mi je ako je tako. I nemam ideje kada je idući post, jer… pa… bit će ga (:



Odlučno sam ispila gutljaj tople čokolade netom donesene te stavljene na stol ispred mene. Odmah požalila zbog te odluke jer je topla čokolada na moju žalost i sveopće razočarenje bila još uvijek prevruća. Ipak moram priznati moja usta je ispunio jedan drugi okus, možda manje čokoladan ali podjednako možda čak i više sladak. Bio je to okus pobjede.

Moju pojavu pratili su mnogi znatiželjni pogledi koliko zbog mačke koja mi je tiho prela u krilu, koliko zbog pelerine, a neki su se samo osvrtali na iskidane ljubičaste starke na mojim nogama. Znatiželjni pogledi su me davno, još na prvoj godini provedenoj u Hogwartsu, prestali smetati, i ništa me nije ometalo u smirenom ispijanju tople čokolade, a svaki gutljaj kao da je donosio novo sjećanje.

Osjećaji koje sam osjećala sjedeći ovdje, osuđivana pogledom mnogih donedavno su bili samo izblijedjela sjećanja boljih dana provedenih u Hogwartsu. Osjećala sam se tako…. slobodno. Sjećanje na vrisak moje majke me ispunjavao slatkim osjećajem sigurnosti, slobode,a možda ponajviše osjećajem pobjede.

Kada sam se sakrila u grm ispod prozora, pokušavajući smisliti što dalje – uvijek sam bila jedna od onih osoba koje prvo naprave nešto a onda smišljaju plan – nisam ni mislila da će Debroah tako rano ući u moju sobu. Da budem iskrena u trenutku njezina vriska malo sam se uplašila da će me vidjeti, i da će onda daljnje planiranje biti nepotrebno. No to se na svu sreću nije dogodilo. Istrčavši iz moje sobe zamolila je Lolu, našu sluškinju da me potraži. Lola je naravno pristala na tu zapovijed, istrčavši iz prostorije i poslušno krenuvši iza kuće. Moja majka nije računalo na to da je Lola tako vedro prihvatila njezinu zapovijed jer ju je iza kuće čekao njezin dečko. Zahvaljujući lijenosti moje majke, i možda čak i malo sreće, uspjela sam pobjeći dovoljno daleko od kuće da pozovem Magični bus. Sjetivši se da je sutra dan putovanja u Hogwarts otišla sam u London.

I evo me sada tu kako na King Crossu mirno ispijam toplu čokoladu praćena mnogim pogledima. Za koji sat biti će vrijeme da pođem na Hogwarts express i sve će biti dobro. U to želim vjerovati. Istina je vjerojatno drugačija, ali nikada nisam bila dobra u proročanstvima.


Još jedan gutljaj tople čokolade. Polako nestajem iza korica knjige koja je do sada ležala na stolu. Ubijam vrijeme dok ne sjednem na vlak. Oduvijek sam voljela bježati o stvarnosti gradeći oko sebe nevidljiv štit satkan od mašte koju skrivaju knjige. Ne znam koliko sam dugo čitala, uvijek bih izgubila pojam o vremenu gubeći ga negdje ispod dugih, davno ispisanih redaka. Kada sam se uspjela trgnuti iz transa neke druge zemlje, nekog drugog života i pogledala na sat, sklopila sam knjigu. Imala sam još samo dovoljno vremena tek da popijem ono što je ostalo od tople čokolade i odem do perona 9 i ľ.

Bio je to prvi put da sam ga vidjela. Ne znam koliko je dugo sjedio tamo, za stolom nasuprot mom cereći se svojim prijateljima. Nije bilo bitno. Možda ga ne bi ni primijetila da nije zurio u mene. Uzvratila sam mu pogled i uskoro su se moje oči srele s njegovim zelenima. Bilo je nešto tamo, nešto što me se dojmilo. Dojmilo možda i nije prava riječ kojom bi se trebala poslužiti da opišem oluju emocija koja se dogodila u meni kada su nam se pogledi sreli, ali je dovoljno blizu.
Naravno, brzo, netko bi rekao i prebrzo sam skrenula pogled. Nakon toga sam samo na brzinu pokupila svoje stvari i otišla. Pitala sam se hoću li ga opet vidjeti.



* * * *




Peron je bio pun. Glasan žamor majki koje se opraštaju od svoje djece, upozoravajući ih posljednji put na ono što smiju, točnije što moraju i što nikako ne smiju raditi preplavio je cijeli peron. Pa ipak nije mi smetao. Uživala sam u njemu, dopuštajući osjećaju sigurnosti da me preuzme.

Pokušavajući se probiti kroz gomilu, začula sam poznati glas: „Aya!“

Bila je to Dora, taman kada sam krenula prema njoj, sretna jer vidim nekog poznatog začula sam još jedan glas kako me zaziva:


„Aya, dolazi ovamo!“

Okrenula sam se tražeći negdje u gomili izvor glasa. Mislim odmah sam znala da je u pitanju Evan, samo me zanimalo gdje je. Taman kada sam ju našla kako ljubi Brandina, treći put sam začula svoje ime:


„AYA!“ – Sib je rekordne glasnoće vikala moje ime. Nju nije bilo problem pronaći u gomili, iako je Hogwarts bila škola za čarobnjake rijetki ljudi su imali zmajeve na ramenu.


E sada bi možda bilo dobro vrijeme da objasnim zašto sam krenula prema vlaku umjesto prema ijednoj od njih. Sve su mi bile jednako drage, i sve tri su znale sve moje tajne. Dobro, većinu moji tajni. Ali bio je taj jedan mali problem što se nisu baš najbolje međusobno slagale. Priznajem to je eufemizam.
Dakle, Dora je mrzila Sib jer je Sib bila buduća žena njezinog brata, a i iz jednostavnog razloga jer je Sib Slytherin a dora Gryfindor.

Sib i Evan su se još dobro slagale kada se nađu u istoj prostoriji, iako se nikada nisu kretale u istim krugovima.

A Evanin i Dorin odnos su manje-više zapečatili domovi Slytherin – Gryffindor.

I sada, shvaćate kako bi se svaka od njih manje-više uvrijedila da sam krenula k onoj drugoj. Nikada one to ne bi priznale, nego bi zapamtile. Pa sam zato zaključila da je bolje odabrati onu četvrtu opciju ignorirati ih i ući u vlak.





Iako samo mislila da sam već izbjegla najgore, ignorirajući svoje tri najbolje prijateljice, kako bih spriječila treći svjetski rat, najgore je tek došlo.

Ako se jedna stvar ponavljala svake godine kada sam putovala Hogwarts expressom bila je to nemoguća potraga za praznim odjeljkom. Uvijek mi je bilo neugodno otvarati vrata, i provirivati kroz njih dok bi svi iz dotičnog odjeljka zurili u mene, pogledom odjebi – od – ovog – odjeljka.

Što me je ove godine dočekalo?

Iza prvih vrata, sam ugledala Hogwartski trio: Hermionu, Harrya i Rona. Preokrenula sam očima prije nego što su išta mogli reći i zalupila vratima.
Iz nekog razloga živcirali su me, i u tom sam se pogledu uvijek slagala s Slytherinima.

Iza drugih vrata su me dočekali Draco, Pansy i Dracovi zaštitari. Začudilo me je samo činjenica da Sib nije tamo. Sigurno je još vani pomislila sam i zatvorila vrata točno u trenutku kada mi je Malfoy htio nešto odbrusiti.

U odjeljku broj tri je bio neki par koji se ljubio. Iz nekog nepoznatog razloga sam pocrvenila, i brzo zatvorila vrata. Za par minuta ista ta vrata je otvorila Sib i povikala. „Aya upadaj!“

Sretna jer napokon mogu sjesti, oprezno sam ušla u Sibin odjeljak i promrmljala Maxu nešto što je trebalo predstavljati pozdrav.


Za nekoliko minuta u taj odjeljak je banula Evan, i ne očekujući pozdrav, ili poziv da uđe unutra upala. Ostavila je vrata otvorena, i već kada sam se spremala ustati i zatvoriti ih unutra je ušao on. Da upravo onaj On koji je sjedio nasuprot mene.
Ja sam ustuknula, a usta su mi se otvorila oblikujući izraz mog lica u nevjericu. On se samo nestašno nasmiješio, i zaustio da nešto kaže kada je Evan rekla, dobro, te torbe stavi lijevo. On ih je stavio i sjeo kraj Evan. Evan ga je upitno pogledala i rekla:

„Ne želiš biti tu kada Bradin naiđe.“ – rekla je to kratko, više kao činjenicu nego kao upozorenje.

On se ustao, i premjestio na sjedalo kraj mene. Ja sam za manje od sekunde nestala iza korica svoje knjige. Nisam čitala, nisam bila sposobna disati, a kamoli čitati – ali zahvaljujući koricama knjige nitko nije primijetio da sam se zacrvenila.
Neugodna tišina koja je nastala nakon Bradinova upada, bila je prekinuta kratkim otvaranjem vrata od strane Alexis koja je brzo zalupila vrata vidjevši Bradina i Evan kako se ljube.
Nekoliko trenutaka poslije toga se činilo da se da će se tišina – iako nije to zapravo tišina, jer se čulo ljubljenje Bradina i Evan – nastaviti, a to je bilo nešto što ne bih mogla podnijeti, i stoga sam brže bolje upitala, još uvijek skrivajući se djelomično iza korica knjiga,

„Max kako to da ideš u Hogwarts?“

Njegov odgovor da mora posjetiti Hogsmage zbog nekog posla, kao da je potaknuo Sib da mi postavi bujicu pitanja o mojem ljetovanju, na koje sam morala odgovarati laži ili djelomično istinito, jer istina da sam provela ljeto u ludnici baš i nije bila najbolji mogući odgovor. Taman kada je Sib ponestalo pitanja, i zaprijetila nam je ponovna neugodna tišina on je progovorio.

Kako se odnositi prema svijetu nakon što vam se dogodi ono što se meni dogodilo? Vjerujete mu i dalje, nadajući se? Ili jednostavno živite u nepovjerenju pitajući se da li možete ikome vjerovati?

Pogledala sam u daljinu. Opet sam željela odlutati. Željela nestati. Sve je počelo blijedjeti, i polako sve što je ostalo bila je mutna slika realne stvarnosti, i kristalno jasna slika stvarnosti kakvu sam ja željela, koju sam bila primorana stvoriti već prvog dana provedenog tu.
Glasovi oko mene su se polako pretvarali u nejasne šumove,udaljavajući se ,da bi uskoro potpuno nestali. Zamijenila ih je neka tiha glazba, pomalo smiješno zvučeći jer je bila svirana u duru a očito je bila namijenjena za mol. Miris ruža je zamijenio miris izbjeljivača, u kojoj ionako nisam željela biti. O Bože, koliko sam željela ostati tamo, u iskrivljenoj stvarnosti, daleko, miljama, od stvarnosti. Željela sam vjerovati da je to stvarnost u kojoj je tuga zabranjena.

Ne znam koliko samo dugo sjedila tamo, tupog pogleda usmjerenog kroz prozor. Ponekada bih se naglo trgnula, vraćena u preziranu realnost daškom vjetra. No, uskoro bi me sparina toplog ljetnog podneva vratila tamo gdje sam željela biti. Taman kada sam se potpuno prepustila mašti, zaboravljajući da stvarnost uopće postoji netko mi se obratio:

„Gospođice Hamville došli su po vas“

Trebalo je nekoliko trenutaka da glas dopre do mene, i još nekoliko da shvatim. Čim sam shvatila brzo skočila na noge. Nije mi bilo potrebno objašnjavati, sve mi je bilo jasno.

Pogledala sam čovjeka koji me je malo prije dozvao, on mi je ponudio ruku, smatrajući da mi je potrebna pomoć u hodanju. Grubo sam ju odbila, svjesna da je s mojim nogama sve u redu. On je ignorirao moje neprijateljsko ponašanje, i ravnodušnim mi licem dao znak da ga pratim.

Izašla sam, bez ijednog osvrta na mjesto u kojem sam provela dva mjeseca. Ni sa kim se nisam imala potrebu pozdraviti jer nitko me nije poznavao. Moje stvari su već odavno bile spremljene.
Putem nisam progovorila ni jednu riječ. Ali duboko u sebi sam se zahvaljivala što napokon odlazim.

Cijeli boravak ovdje, do izlaza sada mi je već pomalo maglovit, pretpostavljam jer sam tako jako željela da se nije dogodio. Tek se nešto jasnije sjećam putovanja obiteljskim autom do kuće. Sjećam se osjećaja prezira koji me obuzeo čim sam pogledala to imanje. Nijedno lijepo sjećanje me nije vezivalo uz njega, uvijek sam željela pobjeći što dalje odavde.

Tiho sam uzdahnula. Bolje i ovo. – pomislila sam izašavši iz auta, i ulazeći u preveliku kuću ispred mene. Nikada nisam bila ljubitelj pretjerivanja, a moji su roditelji bili suprotni od mene u tom, kao i svakom drugom, pogledu.

„Aya!“ – začula sam glas svoje majke, čim sam ušla.

„Debroah“ – odgovorila sam, hladnokrvno očima punima bijesa. Moja majka nije dopuštala da ju oslovljavam kao mamu, nego samo njezinim imenom. Rekla je da je premlada da ju zovu mama.

„Kako si?“ – upitala je, pokušavajući hinuti zabrinutost.
„Tupo“ – odgovorila sam prijezirno.

„Ali dušo znaš da sam morala učiniti. Pa pobjegla si od kuće.“ – rekla je, zvučeći savršeno uvjerljivo. Da ju nisam znala, pomislila bih da je njezina odluka savršeno realna.

„Pobjegla sam jer mi nisi dala da se vratim u školu“ – gubeći kontrolu nad emocijama sam počela vikati.

„Dušo, ne postoji škola za čarobnjake. Ti nemaš moći. Žao mi je ali jednostavno moraš odrasti“ – rekla je glasom koji je valjda smatrala blagim.

„Postoji!“ – bila sam očajna. Imala sam potrebu vikati, razbijati sve dok ne shvati da sam ozbiljna.

„Ajde, izvedi čaroliju ako već misliš da možeš!“ – prkosno mi je odgovorila.

Naravno da to nisam mogla – nisam bila punoljetna. Suze su mi potekle niz lice zbog bijesa jer sam bespomoćna.

Pričekala je još nekoliko trenutaka, a zatim naživcirano rekla: „Idi u svoju sobu, i ne izlazi mi pred oči dok ne zaboraviš tu glupavu ideju o čarobnjacima“

Otrčala sam u svoju sobu, zalupivši vratima. Nekoliko sati kasnije čuo se vrisak.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.